Na Mljetu smo proveli tjedan dana u pandemijsko ljeto 2020.,to čudno ljeto novog normalnog, kada smo turiste prepoznavali po discipliniranom nošenju maski preko, a ne ispod nosa.
Najudaljeniji odnosno najjužniji od naših velikih dalmatinskih otoka, Mljet je sav u zelenilu očuvane šumske vegetacije, dovoljno daleko od ostatka naše obale da još uvijek nije postao betonizirani apartmanski kaos. Osim po relativo očuvanoj “divljini”, pamtit ćemo ga (nažalost) i po osrednjoj / dosadnoj / prevarantkoj gastro sceni, orijentiranoj prema mnogobrojnim jahtama i jedrilicama i ekipi kojoj je lako prodati oradu iz obližnjeg uzgajališta pod “divlju oboritu ribu”.
Na Mljetu nema velikih trgovačkih centara, postoji jedan srednje veliki i nekolicina manjih trgovina, sve su oskudno opskrbljene i preskupe. Nismo uspjeli pronaći niti mljetsku tržnicu ili ribarnicu. U lučicama po Mljetu nismo uočili ribarske brodiće, a vozikajući se po otoku primjetili smo vrlo malo obrađenih površina, nešto malo vinove loze i maslina i poneki povrtnjak. Usprkos tome, svi su restorani nudili “domaće povrće upravo ubrano u našem vrtu” i “svježe ulovljenu oboritu ribu”.
Svako mjestašce na Mljetu ima nekoliko restorana, svi imaju vezove za prihvat jedrilica koje plove posvuda oko Mljeta. Većina restorana ima i velike akvarije u kojima plivaju različiti riblji primjerci, ali to nije riba koju će vam poslužiti. Riba je tu kao dekoracija, ono što se nudi su jastozi. Riba koju uglavnom možete pojesti na Mljetu su orade i brancini iz lokanog uzgajališta, naravno naplaćeni kao da ih je nakon višednevne borbe iz mora izvukao onaj Hemingwayev starac. Osim jastoga, orada i brancina, mljetski restorani nude riblje juhe, hobotnicu na salatu, marinirane i slane inćune, i ukoliko naručite na vrijeme, ribu ili meso pod pekom. Nakon nekoliko dana, svi menui su vam isti i svega vam je dosta, naročito što su cijene skoro pa dvostruke od onih na dalmatinskom kopnu, gdje također masno naplaćuju ribu s gradela, naš nacionalni gastro vrhunac.
I tako, Pomena i konoba Barba Ive. Na sjeverozapadu Mljeta nalaze se mjestašca Pomena i Polača, u oba se uz obalu nalazi niz restorana. Svi imaju identične menue, iako se u realizaciji donekle razlikuju, s tim da definitivno sve košta previše, bar za naš hrvatski džep. Ali kao što je na početku napisano, glavni gosti su nautičari s brodica koje plove oko Mljeta, i njima je očito sve ovo ok (ili nije, ali nemaju drugog izbora?).
Barba Ive je ipak imao najlošiju ponudu od restorana koje smo posjetili tijekom naše posjete Mljetu. Odabrali smo škampe na buzaru, bili su pripremljeni u previše umaka od rajčice (što se desilo s maslinovim uljem i češnjakom??). Riba na žaru s povrćem je bila korektna, riječ je bila o odresku morskog psa, riba i povrće su bili sočni i dobro pripremljeni, cjenovno točno dvostruko skuplji od istog jela naručenog negdje na hrvatskom kopnu.
Uzimamo u obzir činjenicu da je riječ o udaljenom otoku, da su otočani ugrožena bića, da bez turizma nitko neće živjeti na otocima, ali.. nadamo se napretku i gastro inovativnosti, jer ovo što smo vidjeli (pojeli) je dosadno, prežvakano i zaista najlošije u usporedbi s ostalim našim otocima.